Tragedija na Svetog Iliju
Godina 1998,sedim sa jetrvom na terasi, sunčano se sa decom, mojim ćerkama koje su tada imale 10,8 i 4 godina a njen sin isto 4. Jedemo lubenicu, ne ispuštam sa vida moju najmladju ćerku koja je po prirodi bila jako nemirna i nedokazana. A jetrvin sin bi je pomno slušao i često je zbog nje bio kažnjavan tako da... razumete... Molila me da je pustim na ulicu da ide sa bratom da šeta dok pojedu lubenicu, pustila sam je jer je ulica bila slepa i skoro bez vozila, znala sam da se neće udaljvati jer to nikad nije činila. Posle desetak minuta sam čula strašan vrisak, potečale smo, ćerke ispred mene vode Milicu krvavu, ne znam odakle lije krv, lice unakaženo, rupa pored uveta, vrišti na sav glas, ja unezverena, uplašena, sestre vrište, brat plače, jetrva je uzima, pritiska ranu da ne krvari, ja odlazim kući da uzmem knjižicu, navlačim haljinu. Nemamo kola, muž na putu, neko zove komšiju, odlazimo na dečiju kliniku. Držim je u naručju, plačem, gledam je kao uplašenu srnu, gledam to moje treće najlepše čedo sa zelenim okama kome je sad unakaženo lice ali... molim Boga da preživi, da bude dobro...
Komšijski pas vučjak, mužjak je bio u dvorištu pored mog, tj druga kuća jer je kučka imala teranje. I ona, koja se ničega nije plašila je prošla njemu da ga odvede kući a psi u tom stanju nisu ni malo pitomi, agresivni su i on je skočio na nju malenu i izgrizao je po licu. Da, užas nad užasima a ne smem ni da pomislim šta bi bilo da je samo uhvatio za vrat
Čestitamo
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.